Istina

8. June, 2010Poučne pričeNo comments

Mudrac je ispričao jednom sljedeću priču:

Jednog su dana razbojnici oteli petogodišnjeg dječaka i spalili selo u kome je živio. Kad se otac vratio, vidio je zgarište i učinilo mu se da je ugljenisano dječije tijelo njegov sin. Plačući i čupajući kosu spalio je dječje tijelo, sakupio pepeo u jednu vrećicu i stalno je nosio sa sobom.

Jednog je dana, međutim, njegov pravi sin pobjegao od razbojnika i vratio se kući. Pokucao je na očeva vrata.

Otac koji je još uvijek plakao i nosio vrećicu s pepelom sa sobom, upitao je:

“Tko je tamo?”

“Tata, ja sam, tvoj sin. Otvori vrata.”

Otac je pomislio da se neki obijesan dječak s njime šali. Viknuo mu je neka odlazi i nastavio je plakati. Dječak je uporno kucao, ali otac nije otvarao vrata. Nakon nekog vremena dječak je otišao. Otac i sin više se nikada nisu vidjeli.

Na kraju je mudrac dodao:
“Ako se previše držiš nečega što smatraš istinom, kada sama istina dođe na tvoja vrata, nećeš joj znati otvoriti”.

Put Ljubavi

7. June, 2010Poučne pričeNo comments

Čovjek umire i odlazi na nebo.
Anđeli mu kažu: ”Odvest ćemo te u raj, ali prvo da ti pokažemo pakao.”
Odvedu ga na mjesto sa ogromnom posudom punom svakakve hrane. Oko posude okupile su se gladne i jadne osobe. Svaka od njih ima žlicu dugačku po tri metra. Hranu mogu dohvatiti, ali je, zbog dužine, ne mogu prinijeti ustima. I tako, ove patetične osobe gladuju pored izobilja hrane.

Zatim ga anđeli odvedoše u raj.
Na njegovo iznenađenje, ugleda istu scenu. Ponovno gigantska posuda sa hranom,
ponovno ljudi sa žlicama od tri metra. Samo što su ovi zadovoljni, sretni, nasmijani i zdravi.
”Zašto? U čemu je razlika da su ovi ljudi sretni i siti, a drugi gladuju?”, upitao je anđele.
”Pa zar ne vidiš?”, upitali su ga.
Kada je pažljivo pogledao primijetio je da svaka osoba hrani žlicom susjednu osobu.

”Ovdje ljudi hrane jedni druge. Oni su sretni i zadovoljni jer što su naučili put ljubavi.”

Igra skrivača

6. June, 2010Poučne pričeOne comment

Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našli se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji. Kada je Dosada zijevnula treći put, Ludost je, uvijek tako luda, predložila: “Hajdemo se igrati skrivača! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima.”
Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala:”Skrivača? Kakva je to igra?”
“To je jedna igra”, započela je objašnjavati Ludost, “u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga ne pronađem, taj je pobjednik.”
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada ništa nije interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se sjetio predložiti igru. Oprez nije htio riskirati.
“Jedan, dva, tri…” počela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg Drveta.
Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.
Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra. Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe! Laž se sakrila na dno oceana (laže, na kraju duge), a Požuda i Strast u krater vulkana.
Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.
Kada je Ludost izbrojala 999.999, Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima. “Milijun”, zavikala je Ludost i započela svoju potragu. Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s
Bogom, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebičnost se nije trebalo niti tražiti. Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom.
Od tolikog traženja Ludost je ožednjela, i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu.
Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve.
Talent u zlatnom klasju žita, Tjeskobu u izgorjeloj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana) a Zaborav je zaboravio da su se uopće ičega igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila bijesna, ugledala je ružičnjak. Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim
pupoljcima. Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgreblo Ljubavi oči.
Ludost nije znala što učiniti. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa.
Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i na posljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjećajima, ali ostala je slijepa, a Ludost je prati gdje god ide.