Strah

5. January, 2011Poučne pričeNo comments

Čuli ste možda nekad za „buhe skakačice“. Evo kako ih treniraju.
Buhe zatvore u posudicu sa staklenim poklopcem. Buhe ko buhe, skaču. Tuku glavom u poklopac. Nakon nekog vremena, shvate i kažu: „Dosta mi je više lupanja glavom u poklopac.“ i počnu skakati niže. Kada počnu skakati niže, to je znak dreseru da su naučile lekciju. Sklone poklopac sa posude i buhe bi mogle iskočiti, ali ipak ne iskaču, jer su naučile skakati niže.
Mnoge od nas su učili „skakati“ samo do određene visine. Cijelog života nam obitelj, društvo, država ili naši unutrašnji strahovi govore: „Samo toliko možeš postići. Samo toliko visoko možeš skočiti. To je sve što možeš. Nisi tako značajan. Nisi toliko važan. Nisi vrijedan. Samo si prosječan pojedinac i ništa posebno ne možeš postići.“
Naučeni tako, kao i one buhe, skačemo samo do određene visine, ne usuđujući se poskočiti malo više. Strah da ćemo udariti glavom u poklopac bude preveliki.

A vi? Skačete li onoliko visoko koliko vam dopuštaju vaše sposobnosti ili ste se predali zbog vaše okoline i negativnih primjedbi? Jedini način da izbjegnete kritike je ne govoriti ništa, ne raditi ništa i ne biti ništa.
Zamislite da imate čarobni štapić kojim možete mahnuti iznad određene oblasti svog života. Kad mahnete tim štapićem, vaše želje postaju stvarnost. Koje biste to želje ostvarili sebi? Sve što čovjekov um može zamisliti i povjeruje u to, može to i postići. Dvije glavne prepreke na putu do ostvarivanja svojih želja, ciljeva i snova su strah i sumnja. Protuotrov su odvažnost i samopouzdanje, a ključevi za odvažnost i samopouzdanje su znanje i stručnost. Zvuči komplicirano, ali nije.

Sve dok čovjek uči i ima želju da se usavršava u bilo kojoj oblasti, on može uspjeti. Uvijek ima nešto novo za naučiti, da se nadogradi znanje, da se postane stručniji i da se to znanje iskoristi u prave svrhe. Ovakav princip može se upotrijebiti u bilo kojoj oblasti života.

Ciljaj na Mjesec! Ako i promašiš – bit ćeš među zvijezdama!

Ovo je moje!

8. December, 2010Poučne priče3 comments

Jedna stara žena dospjela je poslije svoje smrti pred Božji sud. Kopajući po registru, Sudac nije mogao pronaći niti jedno djelo milosrđa osim jedne mrkve koju je udijelila nekom prosjaku. Ipak, moć jednog jedinog čina ljubavi bila je dovoljna da je pošalje u raj. Mrkva je donešena na sud i uručena je ženi. Kako ju je uzela, počela se dizati uvis, kao da ju vuče nevidljivi konopac.

U tom trenutku, neki sirotan okačio se za skut njene haljine, za njegovu nogu okačio se netko treći, i ubrzo se formirao čitav niz ljudi koji su se penjali ka raju, okačeni o mrkvu. Žena nije osjećala nikakav teret, a pošto nije gledala dolje, nije ni primijetila što se događa.

Penjali su se sve više i više, dok nisu stigli do samih vrata raja. U tom trenutku, žena se okrenula uputiti posljednji pogled ka Zemlji i ugledala ispod sebe čitav niz ljudi, okačenih o nju.

Kako je pobjesnjela! Priprijetila im je rukom i viknula: “Marš! Dalje od mene! Mrkva je moja!”
Dok je tako mahala rukom, mrkva joj je ispala i ona se strovalila sa čitavom svojom pratnjom.

Samo jedan je uzrok sveg zla na Zemlji: “Ovo je moje!”

Da imam još jedan život…

16. October, 2010Poučne pričeNo comments

Razgovori sa starim i neizlječivo bolesnim ljudima pokazuju da se
oni uglavnom ne kaju zbog stvari koje su učinili, nego mnogo više žale
zbog svega onoga što nisu učinili.

“U drugom životu usudila bih se učiniti mnogo više pogrešaka.
Opustila bih se. Dala bih si oduška.
Na novom putovanju bila bih manje ozbiljna.
Ne bih stvari shvaćala tako ozbiljno.
Više bih riskirala.
Više bih putovala.
Prešla bih više planina i preplivala više rijeka.
Jela bih više sladoleda, a manje mahuna.
Imala bih više stvarnih nevolja, a manje onih izmišljenih.
Znate, ja živim pametno i zdravo – sat za satom, dan za danom.
Proživjela sam lijepih trenutaka i kad bih mogla sve iz početka,
priuštila bih si još više tih lijepih trenutaka. Zapravo ništa drugo ne
bi mi trebalo. Samo ti trenuci.
Živjela bih u trenutku i ne bih, kao svih ovih godina, išla u susret svakom novom danu.

Ja sam jedna od onih koji nikamo ne idu bez toplomjera, termofora,
kišnog ogrtača i padobrana. Kad bih imala još jedan život, ne bih se na
putovanjima opterećivala tolikom prtljagom.
Kad bih još jedanput živjela, počela bih hodati bosa ranije u proljeće i u jesen bih kasnije ponovno obula cipele.
Češće bih išla na plesove.
Češće bih se vozila na vrtuljku.
Češće bih išla brati cvijeće.”

N. S.
(85 godina)