Zašto bi uopće morao postojati određeni razlog? Zašto bih se uopće morala pravdati ikome? Zašto vam jednostavno ne bih poslala pismo iz svemira ili običnu svemirsku razglednicu? Da, svemirsku razglednicu.

Zašto odlazim? Što želim pronaći? Koji je plan.. pa.. ne znam, onako bez neke posebne pripreme.. prolistam riječnik svemirskih stranih riječi, upišem sve tečajeve stranih jezika koji postoje, pronađem sve potrebne informacije, napunim kofere i pravac svemir! Što drugo?

Ovdje već sve znam. Sve mi je poznato i dosadno i mislim da nema više ništa što bi me moglo zadržati na ovom mjestu. Ma odlazim 100%! Uopće se ne dvoumim. Zašto bih se dvoumila? Dok budete ovo čitali ja ću već voziti svemirsku letjelicu i neću uopće misliti na vas. Ustvari.. bit ću toliko daleko i iznad svega da neću misliti uopće. Bit ću iznad misli i iznad svojeg ‘Ja’. Zbogom!

Najlakše je otići, samo rješavamo li time uistinu ono što nosimo u sebi? Kada odlazimo i želimo se maknuti od stvarnosti ili od onoga što mislimo da je stvarnost, jesmo li svjesni da zapravo sve nosimo sa sobom?

“Mi sanjamo o putovanjima u svemir, a nije li svemir u nama samima? Mi ne poznajemo dubine našeg duha, a pozvani smo u misiju – da oblikujemo Zemlju..”
~ Novalis

I.K.