Razgovor s Bogom

11. January, 2012Izdvojeno, Poučne pričeOne comment

Usnuo sam san da razgovaram s Bogom.

“Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog.
“Ako imaš vremena” rekoh.
Bog se nasmiješi.
“Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?”
“Što te najviše iznenađuje kod ljudi?”

Bog odgovori:
“Što im je djetinjstvo dosadno.
Žure odrasti,
a potom bi željeli ponovno biti djeca.
Što troše zdravlje da bi stekli novac,
a potom troše novac da bi vratili zdravlje.
Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti,
zaboravljajući sadašnjost.
Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti.
Što žive kao da nikada neće umrijeti,
a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.”

Bog me primi za ruku.
Ostadosmo na trenutak u tišini.
Tada upitah:
“Kao roditelj,
koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?”

Osmjehujući se, Bog odgovori:
“Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli.
Mogu samo voljeti.
Da nauče da nije navrijednije ono što posjeduju,
nego tko su u svom životu.
Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima…
Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima,
nego onaj kojem najmanje treba.
Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi
da se duboko povrijedi voljeno biće,
a potom su potrebne godine da se izliječi.
Da nauče opraštati tako da sami opraštaju.
Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole,
ali to ne znaju izreći, niti pokazati.
Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće.
Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar,
a vidjeti je različito.
Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima…
a ipak ih voli.
Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste.
Moraju i sami sebi opraštati.”
Ljudi će zaboraviti što si rekao.
Ljudi će zaboraviti što si učinio.
Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.”

Autor nepoznat

10 dječjih zapovijedi

31. October, 2011Poučne pričeNo comments

1. Moje ruke su male: ne očekujte savršenstvo dok spremam krevet, crtam ili bacam loptu.
2. Moje su noge kratke: usporite kako bih vas mogao stići.
3. Moje oči nisu vidjele svijet kao što su vaše: pomozite mi da otkrijem svijet. Nemojte me sputavati.
4. Kućni posao neće pobjeći. Ja neću još dugo biti malen – nađite vremena za igru sa mnom.
5. Ja sam vaš poseban dar, tako sa mnom i postupajte.
6. Trebam vašu podršku dok rastem. Nemojte mi prigovarati i kažnjavati me. Zapamtite – možete prigovarati mojim postupcima bez da prigovarate meni.
7. Pružite mi slobodu samostalnog odlučivanja. Dopustite mi da pogriješim kako bih mogao naučiti iz vlastitih pogrešaka. Tako ću jednog dana biti sposoban donositi pravilne odluke.
8. Nemojte se bojati otići bez mene na vikend. Potreban vam je odmor od mene, a i meni od vas. To je također odličan način da mi pokažete kako ste si međusobno važni.
9. Znam da je to teško, ali nemojte me uspoređivati s mojom braćom i sestrama ili s drugom djecom.
10. Nemojte raditi stvari umjesto mene. Tada osjećam da način na koji ja to radim nije dovoljno dobar i razočarava vas.

Zapamtite: volim vas više od svega. Vi ste moj svijet i sve što učinite ili ne učinite ostavlja trag u mome srcu.

Jedna žica

22. June, 2011Izdvojeno, Poučne pričeNo comments

U nekim intenzivnijih trenucima života, kad stvari baš i ne idu onako kako zamišljamo, planiramo i priželjkujemo, ili ne idu željenom brzinom, treba se sjetiti priče o Niccolu Paganiniju. Taj je violinski virtuoz oduševljavao publiku svojim maestralnim umijećem, ali i fantastičnim duhom te sjajnim improvizacijama. Na jednom koncertu, kaže priča, pred punom dvoranom, izvodio je jedno prilično teško djelo. Okružen cijelim orkestrom, uživao je u vlastitoj izvedbi kad mu je u predposljednjoj skladbi koncerta pukla struna na violini. Na licu mu se pojavilo iznenađenje i iako vidno ljut, nastavio je izvedbu bez prestanka, sjajno improvizirajući. Za nekoliko trenutaka pukla je i druga struna. Nedugo nakon nje i treća. Sada su tri strune visjele s majstorove violine dok je on i dalje nezaustavljivo privodio izvedbu kraju, svirajući samo na jednoj, jedinoj žici.

Život je kao šalica kave. Ponekad gorka, ponekad slatka, no najvažniji je sastojak osoba s kojom ste ju odlučili podijeliti.

Po završetku je publika skočila na noge, dajući ovacije sjajnom umjetniku, još žešće plješćući njegovoj hladnokrvnosti, snalažljivosti i improvizaciji te dovršenoj izvedbi u uvjetima kada to gotovo nije bilo moguće. Nakon što su se ovacije stišale, Paganini je zamolio publiku da sjedne i iako su svi znali da ne mogu očekivati bis, poslušno su se vratiti u svoja sjedala. Paganini je podigao violinu tako da ju cijela publika može vidjeti, klimnuo glavom dirigentu i uz mig publici započeo svirku uz povik ‘Paganini i jedna žica!’.

Na svom je jednožičnom Stradivariju odsvirao završnu skladbu koncerta dok je publika u čudu promatrala kako se pred njihovim očima nemoguće u zanosu duha pretvara u moguće.

Prisjećajući se ove priče, shvatimo da naši životi, ma koliko ispunjeni problemima, brigama, razočaranjima i svim ostalim ‘ugodnim’ popratnim pojavama ne moraju to biti.

Provodimo većinu vremena koncentrirajući se i brinući za žice koje su popucale. Žice koje ne možemo istog trenutka popraviti i promijeniti. A zaboravljamo da uvijek postoji barem jedna žica koja je još ispravna. Uvijek postoji bar jedna ispravna žica koje se vrijedi prihvatiti, s kojom vrijedi improvizirati.

Jer i jedna žica je dovoljna za stvaranje predivne glazbe života. Stoga, mislite li da vam je teško, uhvatite se za onu jednu čitavu žicu u sebi i skladajte svoju melodiju koja će vas uzdići do neslućenih visina i izazvati ovacije.
Vaše vlastite ovacije samima sebi, znajući da ste nemoguće u zanosu duha i srca pretvorili u moguće…